Godina je 2023., na sreću nije 1945., u Zagrebu novi oslobodioci oslobađaju Zagreb od njegova identiteta, nacionalne, vjerske i ljudske svijesti. Zagrebačka vlast se obračunava s takozvanim ustašama i fašistima, obračunava s katolicima, obračunava s onima koji poštuju prirodni zakon, onima koji su za kulturu života. Slave se „oslobodioci“ iz 1945. koji su mnoge Zagrebčane oslobodile od života i imovine. Za sada protivnici nove zagrebačke vlasti mogu biti mirni jer nova vlast ne će ubijenim Hrvatima puniti žumberačke i podsljemensk jame ali ni to nije isključeno.
U Zagrebu imamo teror zagrebačke vlasti (Možemo, SDP, Nova ljevica itd.), Soroševi plaćenici iskazuju svoju jednostranost, mržnju prema svemu hrvatskom, netoleranciju i nedemokratičnost. Lijevi fašisti u trećem tisućljeću slave komunističke zločince (Trnjanski kresovi), mijenjaju imena ulica, veličaju komunističke zločine, pokazuju netoleranciju prema neistomišljenicima. Zagrebačka vlast nameće stavove manjine i mrzitelja svega hrvatskoga.
Davor Dijanović se osvrnuo na postupke zagrebačke vlasti:
„Sedamdeset i osam godina nakon krvavog svibnja 1945. godine, trideset i dvije godine nakon Vukovara, hrvatska politička scena i dalje je premrežena onima koji slave monstruozne komunističke zločine ili ih unajmanju ruku opravdavaju, relativiziraju ili ignoriraju. Potrebna je teška politička patologija da se i 2023. slavi tobožnje oslobođenje Zagreba u svibnju 1945. godine i da u tome sudjeluje zagrebačka vlast. Porazno je i znak duhovno-političke okupacije da se u 2023. godini slavi okupacija glavnoga grada Republike Hrvatske….“ .
„Pogledajmo samo bilancu „oslobođenja“.
Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.“
„Antifašizam je danas u Hrvatskoj tek instrument za rehabilitaciju komunizma i jugoslavenstva, tj. poluga oživljavanja zločinačkih ideologija. Slaviti mrzitelje, ubojice i zločince koji su 1945. i Zagreb i Hrvatsku zavili u crno uspostavljanjem zločinačkog totalitarnog sustava mogu samo pomračeni umovi koji bi i sami činili istovjetne zločine. Riječ je o političkoj patologiji demonske inspiracije.“. DavorDijanović (Hrvatski tjednik)
Tomica i družina veličaju ono čega se svaki civiliziran i normalan čovjek stidi. Veličaju i opravdavaju komunističke zločine nad hrvatskim narodom. Ako im se pruži prilika i oni će napraviti isto, pobiti svoje neistomišljenike.
Tomica i kompanija oduševljeni su „oslobodiocima“ i počinjenim masovnim zločinima koje su „oslobodioci“ počinili pa poručuju: „Došlo je vrijeme da Zagreb ponovno postane nepokoreni grad“!
Sve što rade Možemo, Nova ljevica, Radnička fronta, SDSS i drugi ljevičari ima za cilj rušenje samostalne države Hrvatske, negiranje njene povijesti, hrvatskoga jezika i identiteta. To je glavni i jedini cilj lijevih fašista koji su netolerantni, arogantni, nedemokratični što se najbolje vidi u gradu Zagrebu gdje gradonačelnik grada negira prava većine i nameće LGBT ideologiju.
U Zagrebu nemaju pametnijeg posla od mijenjanja imena ulica.
Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine donio je odluku o preimenovanju ulica u gradu Zagrebu. Lijevi fašisti kažu: adrese bez fašista. Bez argumentacije su hrvatski pjesnici Srećko Karaman i Branko Klarić proglašeni fašistima i glorifikatorima zločinačkog pokreta.
Ivo Klarić sin Branka Klarića pita drugaricu Radu Borić temeljem čega je njegov otac proglašen fašistom i glorifikatorom fašizma. Drugarica Rada ne odgovara, tko je on da nju komesarku pita. Tako oni shvaćaju demokraciju i pravnu državu.
Hrvatski pjesniciSrećko KaramaniBranko Klarić– kojeg su, usput rečeno, „antifašisti“ masakrirali početkom svibnja 1945. godine, najvjerojatnije u nekoj od zagrebačkih ulica, bez ikakve optužbe, bez suđenja, bez osude i čije kosti skriva neka zagrebačka još neotkrivena jama – proglašeni sufašistima i glorifikatorima zločinačkog pokreta.
Pitanja na koja nema odgovora i „anonimno stručno“ proglašavanje ljudi fašistima s uobičajenom floskulom umjesto bilo kakvog razumnog obrazloženja s imenom i prezimenom, potaknula su me da osobno svim članovima Odbora, kojemu predsjeda drugaricaRada Borić, prema časopisu FORBES jedna od sedam najmoćnijih feministkinja na svijetu (2010.) i suosnivačica i potpredsjednica političke strankeNova ljevica(18. 12. 2016.), uputim dopis u kojem tražim detaljnije obrazloženje od ofucane fraze – glorificiranje fašizma. Pa valjda kao sin Branka Klarića (najstariji) imam pravo znati tko mi i na temelju čega oca proglašava fašistom, čime se istodobno etiketira i Klarićeva obitelj, sa svim, pod ovakvom zagrebačkom vlašću, mogućim posljedicama. I ne samo njegova obitelj već tisuće i tisuće hrvatskih obitelji koje su stoljećima željele svoju državu, a čiji su roditelji, braća, sestre…, ni krivi ni dužni, završili život metkom u zatiljak ili nožem, u onih nekoliko dana i tjedana kad je Zagreb od metropole pretvaran u nekropolu.
Taj hrvatski pjesnik i „glorifikator fašizma“ prema stavu Odbora (ostali članovi:Marija Krnić, Teodor Celakoski, Davorka Moslavac Forjan i Ana Lederer) imao je 33 godine i četvero djece u trenutku kad su se „antifašistički osloboditelji“ preko Savskog mosta razmilili zagrebačkim ulicama oslobodivši se usput od Klarića i desetak tisuća njemu sličnih sugrađana/fašista narodnih neprijatelja. Tako, naime, stoji u izvještaju Štaba Prve armije koji je ovaj uputio Generalštabu jugoslavenske armije o neprijateljskim gubicima u bitci za Zagreb koje, fala Bogu, nije bilo! Osim, ako se u „antifašističkom“ (Zbilja, što ta riječ u ovom kontekstu znači danas u Hrvatskoj: ljubav, toleranciju, kulturu dijaloga, pomirenje, ili je to neko novo postmoderno globalističko zanimanje, svjesno i dobro plaćeno izazivanje novih podjela?…) žargonu bitkom ne smatra likvidiranje dva razreda srednjoškolaca koji nisu imali sreću da dobiju svoju Desanku Maksimović!
Ni kao hrvatski građanin ni kao sin ne tražim opravdanje za „fašizam“ svog oca čija sudbina je samo kap u moru stotina tisuća nevinih hrvatskih žrtava u tom tragičnom ratu i zlosretno rođenoj državi. Uz malu, ali bitnu dopunu, kad je riječ o pjesnicima i drugim mislećim građanima: divljačkom likvidacijom njega i njemu sličnih, rezali su se korijeni hrvatskog identiteta, likvidirala se misleća elita. Pa zar je čudo što danas, Klarić, Karaman i njima slični, s istim ciljem, doživljuju isto, što ih nasljednici onih koji su ih fizički ubijali danas ponovno masakriraju brišući im imena!…
Nije važno hoće li ulice nositi ime Karamana i Klarića, važno je da se ovim činom etiketiraju njihove i tisuće drugih hrvatskih obitelji, njihova djeca, unuci. svi oni koji bi morali nestati u „antifašističkoj“ borbi protiv države koja će se, na njihovu žalost, i dalje zvati Hrvatska.
Gledam fotografiju drugarice (bez ironije) Rade Borić kako s visoko uzdignutom pesnicom protestira u Zagrebu tražeći slobodu medija, a da ni nakon puna tri mjeseca ne mogu od nje dobiti razložan odgovor zašto mi je otac glorifikator zločina i fašist. Jasno, ne mogu dobiti odgovor kojeg nema. Ali izlizanih parola ima na pretek.
Kaže mi znanac puno bolje od mene upućen u politiku, posebno „možemovsku“: „Zar očekuješ odgovor od onih koji bi i slovoh… izbacili iz abecede. Prije ćeš, prijatelju, dočekati Godota!“…
Grad Zagreb platit će svim građanima trošak izrade novih osobnih dokumenata, znači platit će svi stanovnici Zagreba. U Zagrebu ulicu ili trg mogu imati samo dokazani komunistički zločinci, oni koji su počinili zločin, koji su radili protiv Hrvata i hrvatske države. Inicijativu za preimenovanjima ulica, i to ne samo u Zagrebu, pokrenuli su neprijatelji hrvatske države: Svjetski židovski centar i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, uz ekspertizu dokazano loših povjesničara Ive Goldsteina i Hrvoja Klasića. Oni su se više puta dokazali kao krivotvoritelji povijesnih zbivanja.
Zastava duginih boja umjesto hrvatskoga grba!
Sramotno je da jedna isključiva zločesta osoba prekrije hrvatski grb u Saboru zastavom duginih boja. Što je Sabor promicatelj LGBT ideologije? Radi li se o kaznenom djelu? Što drug Jandroković misli o sramotnom i kaznenom postupku saborske zastupnice?
Do kada će neprijatelji Hrvata proglašavati hrvatski povijesni grb ustaškim grbom? Do kada će nekažnjeno ispoljavati svoju mržnju prema svemu hrvatskome? Apsurdno je da Hrvateki uredno i redovito plaćaju svoje mrzitelje i progonitelje (saborske spodobe, Novosti, SPC i druge). Danas nazivati ljude u Hrvatskoj ustašama je nedopustivo ali drug Plenković i drug Jandroković to podržavaju i financiraju.
Saborski homoseksualac protiv Hoda za život
Nedavno se saborski homoseksualac raspištoljio te napao Hod za život i molitelje krunice koji javno mole na trgovima. Kaže on da su molitelji krunice klečavci želeći ih uvrijediti. Zbog ravnopravnosti, „međusobnog poštivanja“ njih ćemo nazvati klečavcima, a njega pederom. Točka! Moramo biti ravnopravni i vratiti istom mjerom.
Saborski homoseksualac (peder) kaže:
“Želim poručiti hodačima i klečavcima – kad budete hodali za slobodu svakog pojedinca, jednakost žena, zaštitu djece i ljubav, bez obzira na to je li prema osobi istog ili različitog spola – tada ću klečati i hodati s vama, do tada ‘Hod za život’ ostaje samo teror manipulacije jeftinih politikanata”.
“Ograničavati nečije pravo na izbor dovodeći time u opasnost nečiji život je za mene krajnje neprihvatljivo. Svatko ima svoju savjest i odricati nekome da postupi po njoj ne samo da nije demokratski, već nije ljudski“.
Nitko od njega nije tražio savjet jer nam njegov savjet ne treba. Lupeta o savjesti, a savjesti nema. Velika je razlika između naše (hodača i klečavaca kako on kaže) savjesti i njegove isključive nesavjesti. Oni koji hodaju, mole krunicu, poštuju život, zalažu se za kulturu života, a peder koji se javio je protiv života i kulture života. On je za nastranost i kulturu smrti. Peder kaže pravo na izbor, pravo na muški šupak!? Nitko njemu ne brani pravo na muški šupak, to je njegova privatna stvar. Oni koji hodaju za život i koji javno mole krunicu na trgovima Hrvatske poštuju prirodni zakon i znaju razlikovati žensko od muškoga što spomenuti ne zna. Otkud pravo saborskom homoseksualcu da nas proziva jer smo za kulturu života i poštivanje prirodnog zakona?
Otkud mu pravio da lupeta o savjesti kada ne zna što je to savjest. Kakva je to savjest koja poziva na ubojstvo zdravog ploda (namjerni pobačaj zdravog ploda na zahtjev)? Saborski homoseksualac lupeta o demokratskom pravu ali mu ne smeta što Hod za život nema demokratsko pravo u gradu Zagrebu, nema pravo izvjesiti zastave Hoda za život, dok manjina (LGBT) može izvjesiti zastave duginih boja i to danima. Gdje je tu ravnopravnost, demokratičnost kada se zna da su „hodači“ u velikoj većini i da plaćaju saborskog homoseksualca koji ih proziva?
Saborski homoseksualac pokazuje svoju isključivost, netoleranciju pa i mržnju prema svima koji ne misle i ne osjećaju kao on. Treba jasno kazati da nisu svi ljubitelji muškog šupka kao on. Bjednik tumači što molitelji krunice misle i osjećaju ali se postavlja pitanje na temelju čega on to zaključuje, govori? Gdje je u molitvi krunice arogancija i netolerancija?
On koji ljubi muški šupak poručuje moliteljima krunice „budite muževni, poštujte i ljubite žene, one su vam jednake, bez njih ne bi bilo ni vas”!? Što on zna o ženi kada ne ljubi ženu već muški šupak?
Saborski uhljeb u odjelu i kravati (koje smo mu mi kupili) nas proglašava netolerantnima i arogantnima, temelje čega? Očito je da je ljubitelj muškog šupka netolerantan, arogantan prema svima koji ne misle i ne osjećaju kao on. Saborski uhljeb treba znati da odijelo bez obzira koliko kvalitetno i skupo bilo ne čini Čovjeka.
Saborski peder nikako ne može shvatiti kako je on došao na svijet. Ne može shvatiti da nikada sa svojim partnerom ne će moći imati potomstvo. Ne može shvatiti da su za normalan odgoj djeteta nužni majka i otac. Saborski peder kojega plaćaju svi porezni obveznici proziva i vrijeđa, tumači stavove drugih koji mu nisu po volji po svom bolesnim umu.
Koliko je zagrebačka vlast tolerantna i demokratična vidi se po izvješenim zastavama duginih boja i zabrani da Hod za život postavi svoje zastave.
Mnogo je toga trulo u državi Hrvatskoj.
Dr. Marko Jukić